Fotografski stil nekog fotografa razvija se iz njegovog interesa, njegovog stava, te mogućnosti koje su mu na raspolaganju da to može fotografski izraziti. Možda je zainteresiran za druge ljude, možda više za krajobraz ili predmete? Možda ga zanima pokret u vremenu (športska fotografija)?
Pri tom fotografa možda više zanimaju događaji (reportažna fotografija), laboratoriji (znanstvena fotografija), industrijski pogoni (industrijska fotografija), pri čemu ponekad osim fotografskih sposobnosti i nadarenosti, treba imati i neka dodatna znanja. Ova područja primijenjene fotografije pružaju nešto manje prostora za umjetničko stvaralaštvo i osobno izražavanje, za razliku od autorske fotografije kada se može usavršavati osobni vizualni stil.
Stil je prije svega usko povezan sa specifičnim prikazivanjem motiva, iako na njega utječe i ugođaj (humor, dramatičnost, romantičnost i sl.), način viđenja (objektivnost ili apstrakcija), tonske vrijednosti, boja, kompozicija, pa i format slike, te u konačnici način prezentacije fotografije.
Međutim, oprez! Ako je fotograf zapao u uvijek isti način fotografiranja, stvara šablone iz kojih mu je otežan bijeg. Tada snima sve na približno isti način, neovisno što se mijenjaju motivi. Primjerice mijenjaju se osobe pred objektivom aparata, kada snima portrete, no sve su te, inače različite osobe, na fotografijama snimljene uvijek na isti način. Za dobre fotografe bilo bi puno bolje reći da je fotografski stil bez stila.
Važno je samo iz svakog motiva “izvući” ono najvažnije, a da se fotograf pri tome ne ponavlja. To nikako ne znači da promatrač fotografija ne smije u snimkama pronaći fotografski rukopis nekog autora, već da treba ujedno osjetiti da je fotograf pri svakom pojedinom motivu otkrio i nešto specifično, što samo njemu pripada. Nikada se ne smije ropski oponašati stil nekog drugog fotografa, jer to je izdaja samog sebe.
U osobnim uradcima bitno je razlikovati sadržaj i značenje koje se fotografijom želi “poslati”.
Postoje fotografije kod kojih je ponekad forma važnija od sadržaja. Tu je vidljivo inzistiranje autora na boji, kompoziciji, tonovima, pri čemu se zapostavlja sam motiv.
Kako uopće mjeriti konačni uspjeh neke fotografije?
Da bi to mogli provesti krajnje uspješno bitna je konačna namjena fotografije. Služi li izvještavanju u novinama, u reklamne svrhe i slično, odnosno riječ je o naručenoj ili autorskoj fotografiji ili još preciznije o komercijalnoj ili umjetničkoj. Želi li se njome poglavito dokumentirati ili izraziti?
Fotografija je medij fikcije, ali i objektivnosti, te medij za širenje ideja.
To je medij koji traži tehničku spretnost i umijeće u izražavanju. Neovisno što fotografiramo moramo biti vješti i u jednom i u drugom.
Pogledajmo fotografije i uočimo sada različite fotografske pristupe (stilove):
Primjedbe
Objavi komentar